Nema pouzdanih dokaza da su se pojasevi nevinosti koristili u srednjem vijeku. Najraniji poznati crtež, iz 1405., povjesničari tumače kao šalu; srednjovjekovne priče koje spominju zaključane pojaseve satira su; a mnogi pojasevi u muzejima vjerojatno su izrađeni u 19. stoljeću, kad je postala popularna priča o srednjovjekovnom mužu koji zaključava svoju ženu.
Jesu li srednjovjekovni pojasevi nevinosti postojali?
U knjizi The Medieval Chastity Belt: A Myth-Making Process (Palgrave Macmillan, 2007.) medievist Albrecht Classen sa Sveučilišta u Arizoni ponovno je ispitao dokaze. Izdavačev sažetak je izravan: „ne postoje čvrsti dokazi da su se pojasevi nevinosti ikad stvarno koristili” (Google Books). U prikazu knjige u časopisu American Historical Review povjesničarka Ruth Mazo Karras započela je ovako: „Još jedan čavao u lijes pojasa nevinosti ne bi trebao biti potreban. No, poput droit de seigneur, taj mit odbija umrijeti” (AHR, 2009).
Classen upozorava i na ono čega nema. Pojas se „nikad ne pojavljuje u ozbiljnim tekstovima ili umjetničkim djelima”, a „nijedan autor propovjedničke literature, pokorničkih tekstova ni didaktički i pravni pisci nikad nisu spomenuli pojas nevinosti” (Classen, History News Network, 2015). Pretpostavlja da je tome tako „vjerojatno zato što se već sama osnovna zamisao protivi osnovnim potrebama ljudskog (ženskog) tijela”.
Kratka kronologija
| Kada | Izvor | Što pokazuje |
|---|---|---|
| Antička književnost | „Pojas čednosti” | Simbol djevičanstva koji skida muž; fizički nije sprječavao spolni odnos |
| Srednjovjekovni vjerski tekstovi | Cingulum castitatis („pojas čednosti”) | Također simbol, povezan s muškarcima, a ne sa ženama |
| Oko 1399.–1400. | Giovanni Sercambi, Novelle | Zaključani uređaj u satiričnoj priči |
| 1405. | Konrad Kyeser, Bellifortis | Prvi poznati crtež, koji povjesničari tumače kao šalu |
| 16. stoljeće | Hywel o Fuallt | Satira, a ne zapis o upotrebi |
| Od 18. do 20. stoljeća | Medicinske kampanje protiv masturbacije | Izumljeni stvarni uređaji za sputavanje; mnogi patentirani u 19. stoljeću |
| 19. stoljeće | Pisci i „muzeji mučenja” | Širi se legenda o križarima; izrađuju se mnogi sačuvani pojasevi |
| 2007. | Studija Albrechta Classena | „Nema čvrstih dokaza” o srednjovjekovnoj upotrebi |
Izvori za svaki redak navedeni su s poveznicama u odjeljcima u nastavku.
Legenda o križarima
Poznata priča glasi ovako: vitez koji odlazi u križarski rat zaključa svoju ženu u željezni pojas i ponese ključ sa sobom. Dok se njegova knjiga nije pojavila, piše Classen, većina laičkih autora i mnogi znanstvenici „jednostavno su pretpostavljali” da je pojas postojao u srednjem vijeku i da su ga „često koristili vitezovi koji su odlazili u križarski rat ili druge vojne pohode” (History News Network). Napominje da je vrlo malo kulturnih povjesničara „ikad pomno ispitalo izvore” koji spominju pojas nevinosti te da je ta tema „dobila veliku važnost u devetnaestom stoljeću, kad su mnogi autori znanstvenih i manje znanstvenih djela počeli uporno pisati o pojasu nevinosti kao čudovišnom sredstvu kojim su srednjovjekovni muževi podjarmljivali svoje žene”.
Druga legenda pripisuje izum pojasa Francescu II. da Carrari, vladaru Padove oko 1400. Karras napominje da je Classen tu legendu „uspješno razotkrio”.
Što srednjovjekovni tekstovi zapravo kažu
Karrasin prikaz sažima dokaze koje je Classen ponovno ispitao:
- Pojasevi kao darovi. Književni spomeni pojasa darovanog kao svadbeni dar „nemaju nikakve veze s pojasom nevinosti”.
- Brave i ključevi. Govor o bravama i ključevima u srednjovjekovnoj književnosti najbolje je čitati kao šifriranu aluziju na spolnost, a spomeni muškarca koji drži „ključ ženina srca” ne moraju uopće biti izravno seksualni. Ni jedno ni drugo ne opisuje uređaj.
- Simbolični pojasevi. U djelu Guigemar Marie de France pojas štiti gospinu vjernost tako što ljubavnicima daje sredstvo prepoznavanja. U tome djeluje poput antičkog pojasa čednosti, simbola koji „fizički nije sprječavao spolni odnos”.
- Satira. Ono malo tekstova koji opisuju zaključane uređaje, uključujući Novelle Giovannija Sercambija (oko 1399.–1400.), Kyeserov Bellifortis (1405.) i tekst Hywela o Fuallta (16. stoljeće), „prema Classenovoj uvjerljivoj analizi ne opisuju stvarnu praksu, nego su satirični i ironični”.
Kyeserov Bellifortis: prvi crtež (1405.)
Konrad Kyeser (piše se i Conrad) bio je njemački inženjer i umjetnik čiji je Bellifortis ilustrirana knjiga o ratnim strojevima. Classen objašnjava da je Kyeser uz ozbiljne nacrte „ponudio niz urnebesnih primjera naprava koje su bile plod čiste mašte, poput pojasa nevinosti”, a pojas je označio kao firentinski. Njegov sud: „to je šala, ništa drugo, kao što pokazuju kontekst i čudovišnost metalnog kaveza.”
Šala se primila. Prema izdavaču knjige, „neki pjesnici i umjetnici petnaestog i šesnaestog stoljeća također su se pozivali na taj predmet”. Književni primjeri koje je Classen pronašao „dosljedno pripadaju žanru satire”.
Muzejski pojasevi nevinosti: stvarni predmeti, kasniji datumi
Muzejske zbirke sadrže metalne pojaseve nevinosti, od kojih su neki još uvijek katalogizirani s datacijom u 15. ili 16. stoljeće (primjer iz Science Museuma). Muzej znanosti (Science Museum) u Londonu ovako opisuje željezni pojas sa šarkama, obložen crvenim baršunom: „Dokumentacija povezana s ovim predmetom tvrdi da bi mogao potjecati iz 16. stoljeća, ali je vjerojatnije da je izrađen u 19. stoljeću.” Isti zapis dodaje da „noviji argumenti upućuju na to da oni nisu ništa više od viktorijanskih mitova” (Science Museum Group).
Classen opisuje „srednjovjekovne muzeje mučenja” iz 19. stoljeća kao „uglavnom opskrbljene modernim (!) predmetima izrađenima u Engleskoj u to vrijeme”. Pojas u vitrini dokazuje da ga je netko izradio. Ne pokazuje kada je izrađen niti da ga je itko nosio; za dataciju predmeta potrebni su dokazi o njegovu podrijetlu i načinu izrade, a ne samo oznaka koja mu je dana.
Uređaji za sputavanje koji su doista postojali
Uređaji za sputavanje genitalija doista su postojali, ali kasnije i iz razloga koji su tadašnji liječnici smatrali medicinskim. Godine 1758. Samuel-Auguste Tissot objavio je djelo Onanism: A Treatise on the Maladies Produced by Masturbation. Do 19. stoljeća liječnici su upozoravali da gubitak sjemena šteti zdravlju, a „brojni uređaji protiv masturbacije patentirani su kako bi se spriječila ‚spermatoreja’ (slabost uzrokovana gubitkom sjemena)” (Wellcome Collection).
Science Museum čuva britanski primjerak datiran u razdoblje 1871.–1930., metalni uređaj koji je nekoć na mjestu držao kožni remen. Predmet opisuje kao „jedan od niza sličnih uređaja izumljenih u 18., 19. i 20. stoljeću kako bi se spriječila masturbacija” (Science Museum Group). To su bili medicinski uređaji, a ne pojasevi kojima bi se osiguravala ženina vjernost. Wellcome Collection zaslugu za konačno odbacivanje teorija na kojima su počivali pripisuje seksolozima 20. stoljeća, među njima Alfredu Kinseyju (1948.) te Mastersu i Johnson (1966.).
Od mita do današnjih proizvoda za odrasle
Današnji pojasevi nevinosti i kavezi čednosti proizvodi su za odrasle koje odrasle osobe nose sporazumno. Riječ je o modernom razvoju, a ne o ostatku srednjovjekovnog običaja. Za noviju povijest muških uređaja pogledajte našu povijest kaveza čednosti; o tome kako današnji pojasevi funkcioniraju pročitajte u tekstu što je pojas nevinosti.
Kako procijeniti tvrdnju o pojasu nevinosti
- Kada je izvor napisan? Tvrdnja o srednjem vijeku zahtijeva srednjovjekovni izvor, a ne prepričavanje iz 19. stoljeća.
- Kakav je to izvor? Satira, ljubavna poezija i metafora nisu zapisi o praksi.
- Kako je predmet datiran? Tražite dokaze o tome odakle potječe i kako je izrađen, a ne samo oznaku.
- Jedan primjer ili uobičajena praksa? Jedan predmet ili jedna priča ne pokazuju da je nešto bilo rašireno.
Često postavljana pitanja
Jesu li križari zaključavali svoje žene u pojaseve nevinosti?
Nema čvrstih dokaza da jesu. Priča je postala popularna u 19. stoljeću, a srednjovjekovni tekstovi koji spominju zaključane pojaseve satirični su.
Kada je izumljen pojas nevinosti?
Najraniji poznati crtež nalazi se u djelu Bellifortis Konrada Kyesera iz 1405., a povjesničari ga tumače kao šalu. Čini se da su mnogi sačuvani metalni pojasevi izrađeni u 19. stoljeću.
Jesu li muzejski pojasevi nevinosti lažni?
Stvarni su predmeti, ali često mnogo mlađi nego što kažu njihove stare oznake. Science Museum u Londonu navodi da je jedan od njegovih pojaseva vjerojatnije izrađen u 19. nego u 16. stoljeću.
Jesu li se pojasevi nevinosti koristili u viktorijansko doba?
Mnogi pojasevi koji su danas u muzejima vjerojatno su izrađeni u 19. stoljeću, ali to pokazuje da su proizvedeni, a ne da ih je itko nosio. Science Museum u Londonu napominje da noviji argumenti upućuju na to da pojasevi nevinosti „nisu ništa više od viktorijanskih mitova”. Uređaji za sputavanje dokumentirani iz tog razdoblja nešto su drugo: uređaji protiv masturbacije, izumljivani od 18. do 20. stoljeća, a mnogi od njih patentirani u 19. stoljeću, kad su liječnici vjerovali da masturbacija šteti zdravlju. Bili su to medicinski uređaji, a ne pojasevi kojima bi se nametala vjernost.
Zašto srednjovjekovni mit opstaje?
To je slikovita priča koja je odgovarala kasnijim piscima. Classenov izdavač napominje da su moderni znanstvenici „rado prihvatili ideju pojasa nevinosti jer im je pružila djelotvoran bojni poklič za ocrnjivanje srednjovjekovnog svijeta”.